25. 06.2017.

 

 Sv Mise: u Danilu u 10,00 sati

U Slivnu u 11,15 sati              

 

12. nedjelja kroz godinu 

 

 

IZDRŽATI VJERNO SVOJ TRENUTAK POVIJESTI

 

Crkvena godina od adventa do adventa rasklapa se nekako u diptih. Prvo, vrlo intenzivno vrijeme obuhvaća grozd Kristovih misterija od rođenja do uzašašća i poslanja Duha Svetoga. Nekako od prosinca do lipnja. Uz velike blagdane tu su tri niza nedjelja: nedjelje došašća – korizme – Uskrsa. Od polovice siječnja i u veljači, te od lipnja do kraja studenog teče grozd nedjelja kroz godinu. Kratko vrijeme nakon proslave božićnog vremena, od Krštenja Isusova do korizme umeće se prvi dio tzv. nedjelja kroz godinu. Taj niz od sveukupno 34 nedjelje nastavlja se nakon Duhova i Presvetog Trojstva. Nova liturgija naziva te nedjelje naprosto „kroz godinu“ ili, rekli bismo, obične nedjelje jer ne spadaju u jaka liturgijska vremena adventa, korizme i uskrsnog vremena. I ove su nedjelje duboko povezane s misterijem Krista. Na Posljednjoj večeri on je rekao: „Vi me zovete Gospodinom i Učiteljem. Pravo velite jer to jesam“ (Iv 13,27). U te dakle nedjelje „kroz godinu“ proživljavamo misterij svojega bogoučeništva. U svojoj Euharistijskoj besjedi u Ivanovu evanđelju Isus nas je nazvao i učenicima Božjim (Iv 6,45 = Iz 54,13). Pavao će skovati riječ theodidaktoi = bogoučenici. Svake se ne­djelje, uvijek iznova stavljamo „kao zemlja suha, žedna, bezvodna“ (Ps 64,2) pod kišu Božje riječi.

 


 

12. nedjelja kroz godinu (A)

 

Prvo čitanje     Jr 20, 10-13
On izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.

 

Čitanje Knjige proroka Jeremije
Reče Jeremija: Čuh klevete mnogih: „Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.“ Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. „Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!“ Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti, vječna se sramota neće zaboraviti. Gospodine nad vojskama, koji proničeš pravednika i vidiš mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju. Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.
Riječ Gospodnja.

 


 

„Noć duše“

 

Uz 1. čitanje: Ovo je odlomak tzv. Jeremijinih ispovi­jesti. Prorok, vjeran Božjoj riječi, postaje zazoran i sporan u vlastitoj sredini. Jeremija govori iz svojeg iskustva, ali i iz iskustva Božjega naroda. Netko je rekao: „Progonjena Crkva nosi pečat autentičnosti. Na njoj se ponavlja sudbina Osnivača.“ „Knezovi se rote protiv Jahve i Pomazanika njegova“ (Ps 2,2). Ne ide li to čak i dotle da je prorok zazoran i sporan i u svojoj najbližoj okolini. No posred sve oporbe, proroka hrabri svijest da je Bog s njim. Ako bolje zagledamo u Jeremijine ispovijesti, i sam Bog se nerijetko iskazuje kao odsutan. Nijesu li iskusili tu „noć duše“Mojsije (Izl 32), Ilija (1 Kr 19), Jona (gl. 4) i evo Jeremija (gl. 20). Ta i sam je Isus vapio: „Bože, Bože moj! Zašto si me ostavio?“ (Mt 26,46 = Ps 22,2). U isto vrijeme prorok već osjeća u sebi prve zvuke pobjedne pjesme. „Blago progonjenima zbog pravednosti“ rekao je Isus u Besjedi na gori (Mt 5,10). U Mk 8,35riječ je o blaženstvu onoga koji „izgubi život (dušu) radi mene (Isu­sa) i Evanđelja“ (Mk 8,35).

 


 

Otpjevni psalam    Ps 69, 8-10.14.17.33-35
Pripjev: Po velikoj dobroti svojoj usliši me, Gospodine!

Jer zbog tebe podnesoh pogrdu
i stid mi pokri lice.
Tuđinac postadoh braći
i stranac djeci majke svoje.
Jer me izjela revnost za dom tvoj
i poruge onih koji se rugaju tebi
padoše na me.

 

No tebi se molim, Gospodine,
u vrijeme milosti, Bože;
po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,
po svojoj vjernoj pomoći!
Usliši me, Gospodine,
jer je dobrostiva milost tvoja,
po velikom milosrđu obazri se na me!

 

Gledajte, ubogi, i radujte se,
nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
Jer siromahe Gospodin čuje,
on ne prezire sužanja svojih.
Neka ga hvale nebesa i zemlja,
mora i sve što se u njima miče.

 


 

Od tuge do radosti

 

Uz psalam: Jeremijina se bol u ovom psalmu pretvara u tužaljku pred Bogom. U prvoj kitici progonjeni pobožnik – i pojedinac i Crkva – iskazuje svoju tugu pred Bogom. U drugoj kitici tuga se pretvara u zaufanu molbenicu. U trećoj se tuga obraća u radost uslišanja. Molimo ovaj psa­lam osobito za progonjenu Crkvu, za sve one koji trpe progonstvo zbog Isusa i Evanđelja.

 


 

Drugo čitanje     Rim 5,12-15
S darom nije kao s grijehom.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt … Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći. Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.
Riječ Gospodnja.

 


 

U procjepu

 

Uz 2. čitanje: Situacija je sadašnjice uvijek pod znakom dva Adama. Ili je više na strani smrti ili na strani života. U takvu smo procjepu i mi sami u sebi, svaka zajednica Crkve a i čitavo čovječanstvo. Ovo je mjesto Svetog pisma osobito važno zbog nauka o istočnom grijehu. Ne možemo ulaziti u pojedinosti. Ako nas zbunjuje kako je Bog tako kobno povezao svakoga od nas i sve čovječanstvo s grešnim praocem Adamom, neka nas podrži temeljna poruka ovog Pisma: držimo se čvrsto Krista, novog Adama. Na strani Prvoga Adama – Pavao govori personificirano – stoji: nesmiljeni Zakon, sveopći Grijeh, Smrt. No držimo li se Krista, mi smo u eri Milosti i Života. I to u izobilju.

 


 

Pjesma prije evanđelja     Iv 15,26b.27a
Duh istine svjedočit će za mene,
govori Gospodin, i vi ćete svjedočiti.

 

Evanđelje     Mt 10,26-33
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: „Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“
Riječ Gospodnja.

 


 

Neustrašivost i vjernost

 

Uz evanđelje: Ovo je odlomak tzv. Misijske Isusove besjede (Mt 10). Isus tu objavljuje temeljna načela i smjer­nice poslanja Crkve i svakoga kršćanina. Na Maslinskoj gori reći će: „Idite u sav svijet!“ (Mt 28,18). A ovdje govori s kojim će se poteškoćama sresti i kakvi treba da budu. Zapazimo tri susljedna: „Ne bojte se!“ Kao i umet­nuti snažni: „Bojte se!“ (r. 26.28ab,31)Neustrašivost je dakle temeljna krepost kršćana-vjerovjesnika; ona je dar Duha (usp. Mt 10,19). Kršćani, kad su prisiljeni, uvijek znaju živjeti u katakombama, ali Duh ih tjera u javnost. „O Bože, žeže tvoja riječ!“ (Tin Ujević). Podižu ih Isusovi imperativi:„Recite na svjetlu! Propovijedajte na krovovima!“ To ih potiče i na što dublje i svestranije razmišljanje kako navijestiti Evanđelje svojim suvremenicima.

 

„Jao meni ako Evanđelja ne propovijedam“, rekao je Pavao (1 Kor 9,16). Dva su razloga neustrašivosti. Ta što im mogu nauditi protivnici, sve ako ih i ubiju?! Osim toga, nad svojima bdije Otac nebeski. Ovi reci ne znače da će Bog svoje uvijek spašavati iz nevolja. Naprotiv, vjernici znaju da je u planu Providnosti sve predviđeno, pa i njihova smrt. No ona nije kraj nego prolaz. Stoga prepuštaju Bogu način svoje smrti koja će ih ionako zateći. Ima i treći razlog neustrašivosti. Nije li Isus proglasio blaženstvo pro­gonjenih (Mt 5,10-11)? Ima li bolje šanse nego „izgubiti život zbog Krista i Evanđelja?“ (Mk 8,35).

 

Zapazimo dvoznačnost grčke riječi psyhe duša, život kao i svu napetost u riječima odreći se priznati: pred ljudima – pred Bogom. Vjernost do kraja, i u najtežim okolnostima – eto velike apokaliptičke kreposti i molitve: „Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života“ (Otk 2,10).

 

Pravednik vjeruje u čudesa moći Božje. I zaziva ih. No čudo je najveće sam pravednik koji – i bez neposrednih Božjih zahvata – ostaje nepokolebljivo vjeran Bogu. To je hrabra i nezainteresirana vjera – poradi Boga samoga. Sjetimo se onih mladića u doba silnoga Nabukodonosora (Dan 3,18).

 


 

U Božjem tijesku

 

Dodajmo dvije riječi iz kršćanske duhovnosti koja se naslanja na ovo evanđelje. Prvu izreče Martin Luther King„Vjera nam ne daje iluzije da ćemo biti izuzeti od trpljenja i boli, niti nas navodi na pomisao da bi život bio drama bez zapleta. Vjera nas mnogo više oruža nutarnjom ravno­težom koja nam treba da bismo se suočili s neizbježivim napetostima, opterećenjima i strahovima.“

 

Drugu napisa sv. Augustin: „Tko stupa u službu Božju nek zna da ulazi u tijesak: tu će biti stisnut, zdrobljen, iscijeđen, ali ne zato da propadne u ovom svijetu, nego zato da se pretoči u Božje vinske posude.“ AMEN!

 

Iz knjige: „Sijač je Sin čovječji“, Bonaventura Duda

 

Utorak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa Benedikt XVI.

 

 

 

Brojač posjeta

294535
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
4
316
882
292190
5734
6314
294535

Vaša IP adresa je: 54.162.76.55
Server Time: 2017-06-29 00:29:39