10. 12.2017. 

2. nedjelja došašća

 Sv. Mise u Danilu u 10,00 sati; u D. Kraljicama u 11,15 sati



U prometu uglavnom slijedimo znakove i putokaze, da bismo putovali sigurno i da ne bismo zalutali. Kada kupimo neki aparat, slijedimo uputstvo za uporabu. Ako smo razboriti, slijedimo i preporuke liječnika. A evo, danas nam Božja riječ govori o glasu koji je najvažniji i kojega bismo trebali slijediti. To je glas Božji koji nas poziva na obraćenje, na razboritost i milost. Htjeli bismo danas na poseban način čuti, razumjeti, prihvatiti i primijeniti Božju riječ, Božji glas i u riječi koju ćemo čuti i u otajstvima koja ćemo slaviti. Zato ćemo skrušena i jednostavna srca zastati na trenutak i zamoliti Gospodina da ukloni od nas svaki grijeh koji nam priječi da njegovu riječ čujemo i prihvatimo.

  • Gospodine, tvojom je riječju sazdan svemir. Gospodine, smiluj se!

  • Kriste, ti si vječna Riječ Očeva. Kriste, smiluj se!

  • Gospodine, ti nas pozivaš da živimo od svake riječi koja dolazi iz tvojih usta. Gospodine, smiluj se!


U svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo Joseph Ratzinger donosi priču kako je u jednom putujućem cirkusu izbio požar. Ravnatelj je jednoga klauna koji je već bio obučen za predstavu poslao u selo da pozove ljude u pomoć, jer je postojala opasnost da se vatra proširi i na selo. Međutim, seljani su mislili da se klaun šali, samo da bi ljude doveo na cirkusku predstavu. Što ih je on više uvjeravao da se ne šali, oni su se sve više smijali i zabavljali uvjereni kako klaun savršeno glumi uplašenoga čovjeka. Veli priča, da su zbog te nevjere na koncu izgorjeli i cirkus i selo.

Koliko je takvih slučajeva bilo u povijesti država i naroda, ali i u povijesti mnogih obitelji i mnogih ljudi! Mudri su ljudi opominjali i pokazivali ispravan put, a mnoštvo ih nije ozbiljno shvaćao. Smatrali su ih cirkusantima i sanjarima. Tek bi kasnija povijest pokazala, koliko su bili dalekovidni. Kasnije, kad je šteta već bila učinjena… Bilo je, nadalje, mudrih ljudi, koji su povijesne sukobe pokušavali riješiti miroljubivim načinom, ali su bili glasniji oni koji su željeli rat. Bilo je razboritih ljudi koji su savjetovali da je potrebno strpljivosti, praštanja, poniznosti i ljubavi da bi se brak sačuvao i unaprijedio. Ali ne. Supružnici su ustrajavali u svome inatu, u svojoj uvrijeđenosti, u svojoj zluradosti, što se gorko osvetilo i njima i njihovoj djeci. Kasnije su i sami uvidjeli, koliko je to bilo ludo. A, eto, onda kada su mogli, nisu poslušali razborita glasa.


Ja sam glas koji viče


Danas smo u prvom čitanju (Iz 40,1-5.9-11) čuli kako prorok Izaija govori: Glas viče:Pripravite put Gospodinu u pustinji. To proroštvo danas evanđelist Marko primjenjuje na Ivana Krstitelja (Mk 1,1-8). On je taj glas koji viče iz pustinje.

Ivan je bio siromašan čovjek, isposnik. Boravio je u pustinji i pozivao na obraćenje. To je jednostavna, a tako važna poruka za nas. Glas nas zove iz pustinje. Pustinja je mjesto sabranja, mjesto molitve, mjesto gdje čovjek Boga traži. To onda znači da treba imati i uha i volje i srca da se taj glas uopće čuje, pa onda i prihvati. Jer, oduvijek je tako bilo, a danas još i više, da su drugi glasovi puno jači, blještaviji, oku primamljiviji… Pogledajmo, na primjer, samo neke emisije na televiziji. Traži se “zvijezda”. Poruka je jasna: budi lijep, mlad, uspješan, budi obožavan, budi bogat, budi slavan, budi prvi… Pa je, onda, naravno, preko specijaliziranih emisija, jako važno znati što čine oni slavni, kako se oblače, kamo putuju, što govore, s kime su bili viđeni…

Glas Božji, naprotiv, jest onaj iz pustinje. Takav je bio i naš Gospodin Isus. O njemu prorok govori: Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima (Iz 42,2). Koliko god mi imali vjeronauk u školama, koliko god mi mogli pratiti misu na televiziji, u ovome su svijetu uvijek bučniji oni koji nude jeftinu zabavu i ograničeni užitak. Zato danas zvuči staromodno (kao glas iz pustinje) kada govorimo o čestitosti mladih prije braka, kada govorimo o vjernoj bračnoj ljubavi, o čuvanju ljudskog života od njegova začeća. Možemo, nadalje, zvučati kao mračnjaci, kada govorimo da je zločin protiv čovjeka i čovječnosti manipulirati već začetim ljudskim bićima koji su za liječnike tek materijal zapotpomognutu oplodnju. A znamo, ukoliko se taj materijal pokaže slabim, bit će uništen. Za ovaj je svijet ludost govoriti da to nije genetski materijal nego začeto i živo ljudsko biće. Može zvučati naivno i ludo, ako se stvarno zalažemo za istinsko poštenje u poslovanju… Možda to jest glas iz pustinje, ali je jedini glas koji dolazi od Boga i koji nam donosi mir ovdje na zemlji te vječni život s Bogom, izvorom svega dobra.


Pripravite put Gospodinu


Taj nam proročki glas danas govori: Pripravite put Gospodinu u pustinji. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Za onoga koji želi čuti i prihvatiti – savršeno jasno i ostvarivo. Valja nam pripraviti put Gospodinu u našemu srcu. Iz njega sve proizlazi. U njemu su udoline. To su one manjkavosti, to su naši propusti. To je naša lijenost, naša nezainteresiranost. Valja nam te praznine ispuniti svojim zauzimanjem, svojim čestitim radom, svojim dobrim djelima, naravno, započevši od svojih najbližih. Ima u našem srcu i brežuljaka. To su naše mane, naše zle sklonosti, naša oholost, srdžba, naši grijesi protiv bilo koje zapovijedi. Treba ih, uz pomoć Božje milosti, ukloniti. Tu su i krivine i hrapavosti. To označava one loše strane našega značaja. Možda smo skloni lijenosti, ogovaranju, oholosti, zavisti. Oznake našega karaktera treba usmjeriti prema dobru, a ne prema zlu. Tako ćemo pripraviti put Gospodinu, da njegov dolazak za nas ne bude uzaludan.


Nakon mene dolazi jači od mene…


Ivan je bio silan prorok. Veli današnje evanđelje: Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci. Pa ipak, veli Ivan: Nakon mene dolazi jači od mene (…) Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. Ta se Ivanova riječ ostvarila među nama i sada se ostvaruje. Među nama je Isus, Sin Božji. Otkupljeni smo njegovom smrću i uskrsnućem, kršteni njegovim krštenjem, posvećeni i posvećivani njegovim Duhom u sakramentima u svetom bogoslužju.

To je snaga koja je u Crkvi, koja je u nama. Valja nam samo za njim posegnuti. Valja nam povjerovati Kristu i njegovu evanđelju, valja nam se odreći grijeha tražeći Boga u Crkvi, u njegovoj riječi, u njegovim sakramentima u svakodnevnom životu.

Dao Gospodin da njegova riječ za nas ne bude uzaludna, nego da u našem srcu nađe plodno tlo, na spasenje nama i onima koji su s nama.

Dr. Zvonko Pažin

Utorak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa Benedikt XVI.

 

 

 

Brojač posjeta

319001
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
49
190
239
317862
1380
4219
319001

Vaša IP adresa je: 54.90.92.204
Server Time: 2017-12-11 14:01:33