20. 10. 2019.

 

29. nedjelja kroz godinu

Sv. Misa u Danilu u 10,00 sati

            u D. Birnju u 11,15 sati

            

Ima li vjere na zemlji? – razmišljanje uz 29. nedjelju kroz godinu (C)

18/10/2019 Autor: dr. sc. Ivan Bodrožić


Ima nečeg dramatičnoga u Isusovim riječima koje slušamo ove nedjelje (Lk 18, 1-8). U njima najprije odjekuje dramatičan poziv na ustrajnu molitvu, a još dramatičnije zvuči njegovo pitanje kojim završava današnji evanđeoski odlomak: A Sin Čovječji kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Kao da je i prije nego je dovršio svoje poslanje i čovječanstvo učvrstio u vjeri, počeo sumnjati u vlastiti uspjeh. I to ne zbog sebe i svega što je govorio i činio, nego zbog načina na koji ljudi pristupaju njegovim riječima i djelima. Vjerojatno dobar dio ljudi nije smatrao tako dramatičnim, to jest važnim i ozbiljnim to što je on govorio, pa je onda i živio na svom kolosijeku ne hajući za njegove riječi. Većinu ljudi vara idiličan privid života, potpomognut zasićenjem zemaljskim dobrima koja u nama stvaraju sigurnost i guše autentičnu žeđ za Bogom, i ne uočavaju dramatičnost Isusove poruke u svome životu, premda ne odbacuju Boga kao takvoga. Mnogi ljudi olako prelaze preko važnosti vjere na način na koji je Gospodin predočio, te u biti misle kako će lako riješiti pitanje vjere i duha, vjernosti Bogu i kreposti, dok zemaljske stvari drže mnogo važnijima od sadržaja kojima nas je on učio.

Isus nam stoga svima, kako bi nas uozbiljio, kao i ljude svoga naraštaja, stavlja pred oči jednu sliku, bolje rečeno jednu životnu situaciju. Naime, ispričao je prispodobu o udovici koja se borila za svoja prava protiv svoga tužitelja, no nije imala nikakvoga utjecaja ni posebnih veza u društvu kako bi svoj predmet, životno važan, stavila na dnevni red i tako ishodila pravdu. Sudac koji joj je trebao pomoći dugo ju je ignorirao jer ga ona nije mogla bogato nagraditi za njegove usluge, no ona nije odustajala jer nije imala drugoga puta kako se zaštititi. Svojom upornošću ipak je uspjela ‘slomiti’ bezbožnog i bezobzirnog suca koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario.

Ako je Isus ovom prispodobom poučavao svoje učenike kako ‘valja svagda moliti i nikada ne prestajati’, onda je očito primijetio kako žar njihove molitve nije bio na dostatnoj visini koja bi mogla preokretati ljudske volje, to jest njihovo nehtijenje prema pravim vrijednostima. Uostalom, molitva bez žara i u nama i oko nas ostavlja prostora bezboštvu, te u mjeri u kojoj je naša molitva hladna i formalna, u tolikoj smo mjeri i sami bezbožni i nemarni prema Bogu i ljudima. Upravo zato što i danas živimo u sličnim društvenim okolnostima i pred sličnim izazovima, u naraštaju koji stvara društvo po mjeri čovjeka i planove bez Boga, ove Isusove riječi su tako aktualne. Ne ulazeći u to je li nekada bilo bolje, danas možemo vidjeti kako se društvo mrvi u bezbroj privatnih, sitnih, zemaljskih probitaka, te kako većina ljudi ide tragom svojih užitaka. Ne postoji duhovni plan i program života, već se vjera i duhovnost žive stihijski. Molitva za istinsko ostvarenje Božjega kraljevstva u nama nije zadobila onu dramatičnu razinu, kao što ima onda kad tražimo od Boga zemaljske ustupke. Društvo i život koji se sve više upušta u materijalno toliko nas je prizemljio da ne marimo za Božju riječ, da je ne primjenjujemo na svakodnevni život, da ne živimo po njoj. Javnost i mediji nas toliko zbunjuju da ne znamo više razmišljati o bitnome, već svoje umne i tjelesne sposobnosti trošimo u beznačajne stvari, umjesto da se trudimo živjeti po Božjem zakonu. Čak sebi dopuštamo drskost dovoditi ga u pitanje, sumnjati u njegovu ispravnost, te tako opravdavati neuredan život kojem se odajemo.

Jednom riječju, ovaj svijet nam daje lažnu sigurnost uslijed koje slabi duhovna pozornost. A kada nismo usredotočeni na Boga, onda slabi naša vjernost, te se duhovni život svodi na minimum, ili čak ni na to. Radije se opredjeljujemo ići putem bezbožnoga i bezobzirnoga suca nego siromašne i nezaštićene udovice, uvjereni kako oni zli bolje prolaze u ovom svijetu. Stoga i sami sebi postavljamo pitanje kad vidimo što se sve zbiva oko nas: Ima li još uvijek vjere na zemlji? Kao da ne treba čekati drugi Isusov dolazak kako bismo si postavili to pitanje, već je ono aktualno već sada. Kad iz toga kuta sagledavamo stvari, onda vidimo kako Isusovo pitanje nije bilo stvar retorike, već stvarnost koja nas okružuje. Ono odražava žalosno stanje duha i društva koje sve više tone u bezboštvo i bezobzirnost, kao i stanje naše ljudskosti koju treba ‘svladavati’ ustrajnim nastojanjem oko izgradnje vlastitog karaktera, odbacivanja svih štetnih impulsa, te prihvaćanje trajnog i iskrenog obraćenja pred Bogom.

No Isus je potvrdio i jednu drugu istinu: postoje i oni njegovi maleni i vjerni dan i noć vape pred Bogom. Oni osjećaju dramatično stanje trenutka i sve čine da skrenu pozornost na važnost vjere u Boga, te su baš zato potisnuti i pritisnuti, obespravljeni i potlačeni, ugroženi i zanemareni. Njima nikada nije sigurno koje će im se sve nevolje i patnje, pritisci i prijetnje dogoditi novoga dana. Upravo jer je stanje društva i svijesti čovjeka danas takvo, oni ne prestaju još žarče vapiti Bogu, jer samo ih on može razumjeti, utješiti i zaštititi. Pođimo i sami tim putem vjere, te ne dopustimo da svjetovno bezboštvo i ljudska bezobzirnost u nama ugase njezin plam i zastru njezin sjaj. Budimo ustrajni i usrdni u molitvi koja nas jedina može zaštiti od propasti i pada, i od slabosti da pokleknemo pred zlom. To je zaštita koju nam Bog pruža, jer nam daje snagu vjere da živimo pobožno i brižno i obzirno u ovom bezbožnom, bezbrižnom i bezobzirnom svijetu. Stoga ne zdvajajmo i ne tražimo ljudska rješenja, jer je istinsko rješenje za sve probleme društva i čovjeka ono Božje: a to je vjera i ljubav kojima nas obdaruje za neporočan svjedočki život koji nije samo od ovoga prolaznoga svijeta, već zadobiva nagradu i u onom neprolaznom.

PUT KRIŽA

U KORIZMI

Nedjeljom: prije svake sv. Mise

Petkom: U Kraljicama uz brdo ispod crkve u 18,00 sati

 

10. 03. 2019.

1. KORIZMENA NEDJELJA

Sveta Misa:  Danilo u 10,00 sati

                        D. Kraljicama u 11,15

(PEPELJAVANJE)

 

17. 03. 2019.

2. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U D. Birnju u 11,15 sati

 

19. 03. 2019.

SVETI JOSIP

Svete Mise:  U D. KRALJICAMA u 11,00 sati

 

24. 03. 2019.

3. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Slivnu u 11,15 sati

 

31. 03. 2019.

4. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sat

                      

07. 04. 2019.

5. KORIZMENA NEDJELJA

Sveta Misa:  Danilo u 10,00 sati

 
 

12. 04. 2019.

USKRSNA ISPOVIJED

i PUT KRIŽA  D. KRALJICAMA u 16,30 sati

 

14. 04. 2019.

CVJETNICA

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Kraljicama u 11,15 sati

                       U D. Birnju u 12,30 sati

 

21. 04. 2019.

USKRS

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Birnjuu 11,15 sati

                        U D. Kraljicama u 12,30

22. 04. 2019.

USKRSNI PONEDJELJAKA

Svete Misa:  U Slivnu u 11,00 sati

NA BRDU TABOR

 

 

Ove nedjelje spominjemo se Kristova penjanja na brdo Tabor. Ja sam ga posjetio noću pa nisam doživio svjetlost sličnu onoj koju su vidjeli apostoli. Ali i u noći Tabor odiše veličanstvom. Uspinjete se na brdo kao da se penjete na vrh Alpa, stoljetna stabla njegovana plejadama redovnika i duhovnih velikana koji su se penjali na ovo brdo tražeći Božju blizinu. Na Taboru se mogu vidjeti ostaci starih crkava, bazilika, samostana... Sadašnja crkva, koju održavaju franjevci, nalazi se na kraju tog hodočašća između drvoreda i govorljivih zidina.

Tu negdje se dogodilo ono što mi zovemo preobraženjem. Tijekom liturgijske godine slavimo i blagdan Preobraženja Gospodinova. I iznova gledamo crtani film o nekakvim svijetlim oblacimo, osvijetljenim licima, zbunjenim ljudima, oduševljenim apostolima... I najmisaoniji među nama neće to spajati s nekakvom životnom realnošću. Vrijedni egzegete spojili su mozaik Kristova prikazanja kao manifestaciju njegova života: muka i smrt koja prati Kristov (i ljudski) život, zatim proslava koja slijedi nakon uskrsnuća... I to je to! Trebali bismo biti zagledani u tu proslavu, blaženi izgled, blaženo gledanje... A što ako ovo nije bila poučna demonstracija budućnosti koja slijedi u Kraljevstvu nebeskom, nego Kristova (i čovjekova!) svakodnevnica odnosa s Bogom? Mi preobraženje držimo nekakvom vrstm privida. A što ako je to stvarnost!? Mi Boga držimo vječnim, nadnaravnim, u mudrosti i ljubavi neusporedivim s nama ljudima. Neusporedivim! Držimo se ove činjenice. Kako onda Boga možemo “izmjeriti”? Ljudskim jezikom govoreći i svjetovnim mjerilima mjereći, nikako! Bog niti se služi našim mjerilima niti jezicima. Bog nas osjeća. (I ovo je ljudska govorna tvorevina pa u potpunosti neće zamijeniti ni opisati odnos Boga prema čovjeku.) To ne može razumjeti nitko tko nema iskustvo nadnaravnoga. A to nije meditativno niti asketsko iskustvo. To je iskustvo odnosa. Doživjeti iskustvo nadnaravnoga jest kao pogledati kroz ključanicu i vidjeti nešto što nikome ne možete ispričati, u što nikoga ne možete uvjeriti. To iskustvo su imali pravi! sveci. I zato su sebe i materiju koja ih je okruživala u obliku njihova tijela i stvorenog svijeta ispravno vrednovali. Najveći umovi među ljudima koji empirijski spoznaju stvoreni svijet zadivljeni su Stvoriteljem i stvoreni svijet nazivaju čudom. Ako je materijalni svijet veliko čudo, koliko li je čudo taj vječni svijet kojeg nam je predokus pokazao Krist i u ovom događaju preobraženja.

 markanov unuk

 

Četvrtak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa u miru Benedikt XVI.

 

 

 

Korizma - vrijeme priprave za Uskrs


Ime

Ima dosta svjedočanstava da je već u 4. stoljeću bilo poznato četrdeset dnevno pripravljanje za Uskrs. Današnji nazivi korizma dolaze iz latinskog naziva Quadragesima = vrijeme četrdeset dana, (odatle i hrvatski korizma) ili od grčkog tessarakoste. Tako je prema latinskom nastalo talijansko ime quaresima ili francusko carem. U nekim germanskim jezicima kao nizozemski se zove vastentijd a dolazi od vrijeme posta. Time je naglašen samo jedan temeljni dio. Engleski naziv lent upućuje na godišnje doba (lengthen - kad dan postaje duži) Kod protestanata se naziva vrijeme muke a nekad je to bilo samo ograničeno na tjedan prije Uskrsa. Novi misal donosi uz Korizmu i naslov Uskrsno vrijeme pokore.

Opširnije:Korizma i Uskrs

Brojač posjeta

533556
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
233
318
2113
528918
5985
15121
533556

Vaša IP adresa je: 18.204.48.40
Server Time: 2019-10-19 17:05:36