01. 12. 2019.

 

1. nedjelja kroz došašća

Sv. Misa u Danilu u 10,00 sati

           

            

Biti pripravni za dolazak Sina Božjega – razmišljanje uz 1. nedjelju došašća (A)

Autor: dr. sc. Ivan Bodrožić


Započinjemo danas novu liturgijsku godinu, što od nas zahtijeva novi žar i svijest odgovornosti pred Gospodinom, polazeći od ozbiljnosti koju pridajemo njegovoj poruci. A poruka današnjega Evanđelja (Mt 24, 37-44) uvodi nas u razumijevanje ozbiljnosti života i potrebu da ga otvorimo Božjim spasenjskim mogućnostima i zahvatu. Takvu ozbiljnost ljudi pokazuju spremnošću duha do koje dolaze potrebnom duhovnom pripravom na koju nas potiče Gospodin svojim riječima u današnjem odlomku. Što je veća ozbiljnost pred Božjom riječju, to je veća zbiljnost života, jer nam Božja riječ pomaže da dođemo do temeljitih i čvrstih životnih stavova koji su preduvjet vječnoga spasenja.

Doista, iz onoga što se može zaključiti iz riječi Božje, mi ljudi bismo svoju ozbiljnost trebali živjeti na dva kolosijeka: živeći na zemlji trebali bismo biti usmjereni prema nebeskim vrijednostima. No, na žalost, to se inače ne događa. Naprotiv, ljudi žive jednostrano – samo na jednom kolosijeku posvećeni isključivo svojim svakodnevnim zemaljskim brigama i obvezama. No izvan toga ne pokazuju preveliko zanimanje za skrb oko duhovnoga života. Potreba da skrbe o duši i spasenju ljudima nije postala dio svakodnevnice ni dio redovitog načina življenja, već se iz naraštaja u naraštaj iznova zavaravaju sigurnošću ili sigurnostima koje pruža svijet. U odnosu na duhovnu stvarnost ljudi žive sasvim bezbrižno, kao da će milost sama od sebe pasti s neba. Uronjeni u zemaljsko na krivi način, ne znaju u njemu istinski razabrati i uočiti Božju prisutnost, a još manje pohraniti je u dubinu bića. zato Isus veli u Evanđelju: Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega.

No kao što je Noa bio spašen Božjim zahvatom, tako Isus veli da će biti spašeni i drugi koji će u srcu njegovati vjeru i držati se puta Božjega, premda će i oni živjeti u istim okolnostima kao i drugi ljudi: Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti. Iz toga shvaćamo kako pravo mjesto razlikovanja nije izvanjska pojavnost, već stav srca u kojem se prima Boga i u kojem se Bog očituje. Jer oni koji vjeruju i žive prema Božjim odredbama, ne žive nekim drugim životom ili na nekom drugom mjestu. Svi žive u istovjetnim okolnostima života i one su nam darovane kao prigoda i mjesto spasenja. Ne postoji jedan svijet za bezakonike, a jedan za pravednike, već je isti svijet i svima su dani isti uvjeti zemaljskoga života kako bi u njima živjeli svoju vjernost Bogu. Svi smo pozvani i svima je moguće staviti Boga na prvo mjesto u životu živeći sukladno njegovim odredbama i riječi, premda to svi ne činimo. Na žalost mi ljudi sporo učimo i svaki naraštaj čini iste greške. Živimo bezbrižno, uljuljani u zemaljski život, s hrpom izgovora i opravdanja, umjesto da podignemo glave k nebu, počnemo razmatrati riječi koje dolaze od Boga i posvetimo se bitnim stvarima. Upravo zato je ključna poruka današnjeg Evanđelja pripravnost: Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.

Danas se pak ljudi na mnogo toga pripravljaju, ali najčešće nisu pripravni za bitne stvari života. Cijeli život se za nešto pripremaju, ali nisu pripravni biti ljudi koji vode brigu oko svoje ljudskosti i oko života vječnoga. Zaboravljaju da Bog ne dolazi kao senzacija, već kao najredovitija stvarnost života, kao što nam tiho i neprimjetno dolazi i sam život, pa i smrt. Zato on treba biti dio naše svakodnevnice, a ne samo iznimnih trenutaka života. Zato je Isus nagovijestio da će za mnoge njegov drugi dolazak biti kao da se nije ništa dogodilo. Žive i živjet će kao da on nije došao i kao da neće doći drugi put podvrći sve ljude svome sudu. Mnogi se ponašaju tako bezbrižno i posvećeno svakodnevnici, uživajući u jelu i piću, njegujući kućne ljubimce više nego vlastite duše, kao da Krist nije objavio otajstvo života. Mnogi žive svoj ljudski život kao zemljani i prizemljeni ljudi uvjereni kako je to njihovo pravo, ali i najveći domet iznad kojega se ne trebaju niti truditi. Tako ljudi zaboravljaju da život dolazi kao potpuno besplatni Božji dar, ali ne i njegovo duhovno obilje. Ne vode računa da smrt dolazi neumoljivo bez poziva, dok Bog ne ulazi u ničiji život nasilno.

Stoga nam je danas na prvu nedjelju došašća svima upravljen ovaj poziv na pripravnost. Dok započinjemo pripravu za blagdan Gospodinova rođenja i dolaska među nas ljude, uozbiljimo se i ozbiljno pripravljajmo za izvanredni dar Božje milosti. Ne tražimo izlike ni isprike za duhovnu lijenost, već se trgnimo i čistimo srce kako bismo srcem mogli u svakodnevnici osjetiti Božju prisutnost,  kako nas dolazak Sina Čovječjega ne bi zatekao nespremnima, već nas ispunio neizmjernom radošću kad otkrijemo da smo baš njega žudili i iščekivali svim srcem.

Iz 52,7-10

 

Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu:
»Bog tvoj kraljuje!«
Čuj, stražari ti glas podižu,
zajedno svi kliču od radosti,
jer na svoje oči vide
gdje se na Sion vraća Gospodin.

Radujte se, kličite,

razvaline jeruzalemske,

jer je Gospodin utješio narod svoj
i otkupio Jeruzalem.

Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu

pred očima svih naroda,
da svi krajevi zemaljski vide
spasenje Boga našega.

 


Ps 98,1-6

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,

jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.

Spomenu se dobrote i vjernosti

prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješe

spasenje Boga našega.

Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citaru,
uz citaru i uza zvuke harfe;

uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!

 


Heb 1,1-6

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima;

konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.

Ta kome od anđelâ ikad reče:
Ti si sin moj,
danas te rodih; ili pak:

Ja ću njemu biti otac,
a on će meni biti sin.

A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori:
Nek pred njim nice padnu
svi anđeli Božji.

 


Iv 1,1-18

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga

i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko

koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet;
bijaše na svijetu
i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče:

»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«

Doista, od punine njegove

svi mi primismo,
i to milost na milost.
Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.

Boga nitko nikada ne vidje:

Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.

 

 

 
 
 

Adventski je vijenac jedan od najomiljenijih znakova adventskoga vremena – došašća. Od prve nedjelje došašća, iz tjedna u tjedan, palimo novu svijeću. Sve je više svjetla. Sve je bliže dolazak Božji na svijet: Božić. Bez adventskoga vijenca s četiri svijeće mnogi ne mogu ni zamisliti došašće.

Iz antičkoga doba poznajemo vijenac kao simbol pobjede. I adventski je vijenac simbol borbe čovjeka kršćanina protiv životnoga mraka. Ta je borba puna nade jer urešeni adventski vijenac označava pobjedu Krista Gospodina: Isusov križ i uskrsnuće.

Adventski vijenac nema dugu povijest. Još početkom 20. stoljeća u mnogim je obiteljima ovaj lijep običaj bio nepoznat i nipošto nije preteča ukrašena božićnoga bora. Danas poznajemo vijenac s četiri svijeće, ali isprva ih je bilo dvadeset četiri.

Povijest adventskoga vijenca seže stoljeće i pol u prošlost. Njemački evangelički teolog Jochann Wichern (1808.–1881.) osnovao je u Hamburgu g. 1833. kuću »Rauhe Haus« koja bijaše izvor i sjedište pučkih misija. Kuću su tako uredili da u njoj mogu naći smještaj napušteni dječaci i mladići s hamburških ulica. Ondje bi dobili stan, hranu i mogućnost izobrazbe. Školovali su se za postolare ili soboslikare, krojače ili vrtlare. U toj su kući sredinom 19. stoljeća gorjele prve adventske svijeće.

Dnevnik Jochanna Wicherna svjedoči o tome već na početku došašća 1838. Šarene voštane svijeće postavili su u obliku vijenca za zajedničku molitvu. Od g. 1840. u misijskoj se kući svake godina održavala adventska pobožnost. Svi štićenici okupljali su se u molitvenoj dvorani gdje bi Wichern govorio o došašću i Božiću. Pjevali su pritom mnoge pjesme. Budući da su svakoga dana palili svijeće, pobožnost je dobila ime »molitva sa svijećama«. Svakoga je dana upaljena jedna nova svijeća. Ukupno 24 svijeće stajale su na veliku drvenu kolutu koji je visio na veliku svijećnjaku u dvorani. Do Božića, tj. do Badnje večeri, 24. prosinca, sve su svijeće zapaljene. Od g. 1851. kolut od drveta, na kojemu stoje svijeće, nosi i ukrase od borovih grančica kao znak života. Tako je prije više od sto pedeset godina u Hamburgu visio prvi adventski vijenac.

Malo-pomalo ovaj običaj postavljanja vijenca u došašću iz sjeverne se Njemačke posvuda proširio, ponajprije preko mladića koji su primili odgoj u ovoj misijskoj kući. Adventski su vijenac kršćanske obitelji ubrzo preuzele. Ljudima se toliko svidio da su željeli i kod kuće imati takav vjenčić svjetla. Nakon Prvoga svjetskog rata Pokret mladeži potpomogao je da adventski vijenac dođe u krajeve gdje je danas poznat. Godine 1925. prvi je adventski vijenac postavljen u crkvi u Kölnu. Imao je četiri svijeće za četiri adventske nedjelje. Od 1930. g. vijenac se pravi i u Münchenu. Do danas se ovaj običaj proširio po svem svijetu.

Adventski se vijenac izrađuje na različite načine. Može biti od borovih grančica, zimzelena, mahovine, suhih trava ili pak od plastike, stakla i kovine. U nekim obiteljima se i poveći korijen ili grana ukrašava i nosi četiri svijeće. Na svaku adventsku nedjelju pali se još jedna svijeća, tako gori najprije jedna, pa dvije, onda tri i napokon sve četiri svijeće. Uz adventski se vijenac moli i pjevaju se poznate adventske pjesme kao npr. »Padaj s neba, roso sveta…!«

 
Život sv. Nikole

Nikola je djetinjstvo proveo sam jer su mu roditelji rano umrli, no to ga nije spriječilo da širi ljubav i dobrotu kuda god bi pošao. Svima pokazuje smisao života, ohrabruje ljude u nevolje čineći ih sretnima i zadovoljnima.

Njegova velika skromnost i dobrota nije ostala nezapažena, pa su mnogi ljudi od njega preuzeli vjeru i hrabrost te je svima bio omiljeni biskup.  Vjeruje se kako je imao i posebne moći, pa je smirivao more zašto je i postao zaštitnik mornara. U svemu je prepoznavao Boga, što ga je činilo izuzetno dobrom osobom.  

Sv. Nikola nosi titulu jednog od najdražih kršćanskih svetaca.  Za njega nije postojalo dobro i loše, već samo dobro čime bi popravio ono manje dobro.

Sv. Nikola umro 6. prosinca 327. godine. Njegovi ostaci i predmeti danas se čuvaju u talijanskim gradu Bariju. Sarkofag se nalazi u Myri, gdje je i preminuo oko 58. godine života,  no tijelo je premiješteno zbog zaštite od turskih osvajanja. Tradicija poklanjanja darova  djeci na 6. prosinac nastala je iz jedne priče odnosno legende.

Legenda o sv. Nikoli

Blizu Sv. Nikole je živio bogat čovjek koji je jednoga dana sve izgubio. Kako nije imao novaca da uda nijednu od svoje tri kćeri, odlučio je za zaradu prodavati njihovu ljepotu. Kada je za to saznao Sv. Nikola, zamotao bi zlatnike i bacio ih kroz prozor. Kada bi otac triju kćeri našao novac, uspio je s mirazom udati prvu kćer.

Sljedeći put, Nikola je opet bacio novac za drugu kćer, pa je stari čovjek uspio udati i drugu kćer.

No, kada je Nikola treći put bacio zlatnike, ovaj put kroz dimnjak, oni su upali u čarape koje su se sušile. Upravo zato, danas su čarape i čizmice glavni simboli ovog veselog blagdana.

Također, i Djed Mraz je preuzeo ovu tehniku, pa i on poklone donosi kroz dimnjak.

Još jedna lijepa priča kaže da je Sv. Nikola živio u davna vremena u šumi, pored jednog sela gdje su živjela i bogata i siromašna djeca. Bogata su bila jer su imala roditelje koji ih vole, dovoljno hrane i prijatelje. Ali nisu imala igračaka a ni obuće. Samo jedan par čizmica. Ipak su djeca vrijedno svaki dan čistila i pazila svoje čizmice, a na Nikolin imendan bi ih posebno lijepo ulaštila i stavila u prozor.

A Nikola bi navečer prolazio i u svaki prozor u kome je bila lijepa čizmica stavio bi jednostavnu drvenu igračku koju je sam napravio. Ali, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke, a mame nisu htjele da im djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu čizmicu.

I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u čizmicu ono što je našla u kući. Kako su bili siromašni, to su bile jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka, a slatkiši su ih razveselili.

Iako je glavni zaštitnik djece i pomoraca, on štiti i mnoge druge, poput djevojaka, siromašnih, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zaručnika, putnika i mnogih drugih. Sveti Nikola je uistinu pravi zaštitnik. Bazilika Sv. Nikole u Bariju u Italiji je prekrasna i ako ste jedni od obožavatelja ovoga Sveca, svakako je morate vidjeti.

Ako ste i sami bili dobri, sigurno nećete dobiti šibu već neke slatke poklončiće i slatkiše koja vam pripreme oni prema kojima ste bili dobri. Kako djecu, Sv. Nikola razveseli i one malo starije. Ako ste dijete, ili se još uvijek tako osjećate, razveselite se ovome danu i provedite ga ako ništa drugo, barem pjevušeći.

Ines Marinac

Pjesma Svetog Nikole

Tiho djeco, tiho sada,

Tamna noć već svuda pada!

Već po gradu Niko bijeli,

Dobroj djeci dare dijeli.

Biskupska mu kapa bijela,

Uzdiže se iznad čela.

Poput snijega bijela brada,

Dolje mu do pasa pada.

Duga mu do zemlje halja,

Hodajuć se za njim valja.

Jošte Niko sjedokosi,

štap u jednoj ruci nosi.

Vesele se, raduju se,

Djec mala svetom Niki.

Al´ne samo mala djeca,

Raduju se i veliki.

Djeca znadu da je dobar,

I predobar Niko sveti,

I djetetu da će dobrom

Nešto lijepo on donijeti.

Zar veliki ljudi od njeg´

Ništa na dar dobit´neće?!

Hoće, hoće: da zajedno

Veselje im bude veće.

Naša radost i veselje,

I vaša će radost biti,

Time hoće Niko sveti,

Vas velike veseliti.

Pa vas, eto, pozdravljamo:

Dobro došli danas k nama,

Roditelji, prijatelji,

Radujte se sada s nama!

 

NA BRDU TABOR

 

 

Ove nedjelje spominjemo se Kristova penjanja na brdo Tabor. Ja sam ga posjetio noću pa nisam doživio svjetlost sličnu onoj koju su vidjeli apostoli. Ali i u noći Tabor odiše veličanstvom. Uspinjete se na brdo kao da se penjete na vrh Alpa, stoljetna stabla njegovana plejadama redovnika i duhovnih velikana koji su se penjali na ovo brdo tražeći Božju blizinu. Na Taboru se mogu vidjeti ostaci starih crkava, bazilika, samostana... Sadašnja crkva, koju održavaju franjevci, nalazi se na kraju tog hodočašća između drvoreda i govorljivih zidina.

Tu negdje se dogodilo ono što mi zovemo preobraženjem. Tijekom liturgijske godine slavimo i blagdan Preobraženja Gospodinova. I iznova gledamo crtani film o nekakvim svijetlim oblacimo, osvijetljenim licima, zbunjenim ljudima, oduševljenim apostolima... I najmisaoniji među nama neće to spajati s nekakvom životnom realnošću. Vrijedni egzegete spojili su mozaik Kristova prikazanja kao manifestaciju njegova života: muka i smrt koja prati Kristov (i ljudski) život, zatim proslava koja slijedi nakon uskrsnuća... I to je to! Trebali bismo biti zagledani u tu proslavu, blaženi izgled, blaženo gledanje... A što ako ovo nije bila poučna demonstracija budućnosti koja slijedi u Kraljevstvu nebeskom, nego Kristova (i čovjekova!) svakodnevnica odnosa s Bogom? Mi preobraženje držimo nekakvom vrstm privida. A što ako je to stvarnost!? Mi Boga držimo vječnim, nadnaravnim, u mudrosti i ljubavi neusporedivim s nama ljudima. Neusporedivim! Držimo se ove činjenice. Kako onda Boga možemo “izmjeriti”? Ljudskim jezikom govoreći i svjetovnim mjerilima mjereći, nikako! Bog niti se služi našim mjerilima niti jezicima. Bog nas osjeća. (I ovo je ljudska govorna tvorevina pa u potpunosti neće zamijeniti ni opisati odnos Boga prema čovjeku.) To ne može razumjeti nitko tko nema iskustvo nadnaravnoga. A to nije meditativno niti asketsko iskustvo. To je iskustvo odnosa. Doživjeti iskustvo nadnaravnoga jest kao pogledati kroz ključanicu i vidjeti nešto što nikome ne možete ispričati, u što nikoga ne možete uvjeriti. To iskustvo su imali pravi! sveci. I zato su sebe i materiju koja ih je okruživala u obliku njihova tijela i stvorenog svijeta ispravno vrednovali. Najveći umovi među ljudima koji empirijski spoznaju stvoreni svijet zadivljeni su Stvoriteljem i stvoreni svijet nazivaju čudom. Ako je materijalni svijet veliko čudo, koliko li je čudo taj vječni svijet kojeg nam je predokus pokazao Krist i u ovom događaju preobraženja.

 markanov unuk

 

Četvrtak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa u miru Benedikt XVI.

 

 

 

Brojač posjeta

550561
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
33
795
2496
545387
2496
10482
550561

Vaša IP adresa je: 3.95.131.208
Server Time: 2019-12-06 02:13:07